
Elvira Belošević

Pjesme i literarne radove od 1986. objavljuje u dječjim časopisima, a mnogi su i nagrađivani.
Zbirku pjesama Pronaći ljubav izdala je 2003.
Pjesnički su joj radovi objavljivani i nagrađivani na Recitalu kajkavske poezije u Krapini, Književno-recitalnoj manifestaciji Susret riječi u Bedekovčini te na Recitalu ljubavne poezije Željka Boc i Recitalu Josip Ozimec u Mariji Bistrici te u zbirci međunarodne poezije Valentinovo 2020. Sudjelovala je na mnogim književno-recitalnim večerima.
Članica je izvršnog odbora GFUK-a i članica udruge GFUK. Bavi se dobrotvornim radom i promoviranjem mladih pisaca i pjesnika, glazbom i plesom, stranim jezicima i putovanjima, što inspirira njezino stvaralaštvo.
Piše na standardnom jeziku i bedekovčansko-brestovčanskoj kajkavštini.
Pjesme
Dišiju mi uspomene
Čaj od gumiljice i črna kava,
diši mi jutre v tople postelje
dok čez okne gledim pahulje kak letiju.
Diši mi bor, cimet, mak, orehi....;
diši mi Božić.
Diši mi zemlja, rože,
šunka , hren i mladi luk,
oštri zrak, trava i rosa;
diši mi Vuzem.
Skurene svijeće i krizanteme
žugljaju me po nosu, vrh kojuga grije
zadnje jesenske sunce
dok se prevlačim med grobi
i pozdravljam žive tere ne poznam,
ali i oni meni kimljeju,
a spominam se z onemi pred čijemi grobi stojim.
Diši mi pečena guska, mlinci, cikla;
dišiju mi Sesvete.
Vanilija, mentol, diečji puder;
dišiju mi bakine ruke
i dugi sijedi lasi.
Diši mi friški vanjkuš v moje diečje sobe.
Dišiju mi uspomene.
Iščem put
Zrušeni su ploti,
v dračju zarasla su dvorišča,
nestali su puti do mojega djetinjstva.
Čez paučinu i kupinje grebem
da bi čiste srce svoje čula.
Imam senje,
na trepavicami ih čuvam.
Strah me je otprijeti oči,
ne trepćem če ne moram,
da senje ne stepem, ne zgazim,
da mi v oke ne opadnu,
da ih v mraku svojemu ne zgubim.
Još me tienka, tienka nit drži.
Ne puščam!
Našla bum put ,
Ščistila bum dvorišče
I napravila bum plot.
Ogenj i dim
Niti sprepletene čez naša tijela
v čvrsti su se vuzel med nami namotale;
niti sme bliže, niti dalje jeden od drugega mogli.
S pekleni su ognji niti zgrete bile,
vužgale su se, ogenj je planul,
gorele su i gorele.........
Krvave su rane ostale i v kostjami i v mesu,
zmučena duša, žalosne srce;
zgubljeni bitek po svijetu hodi.
Čemu sme po tem putu išli,
Križnem ili vražjem, ovisi otkud pogleješ?
Poohladile su se niti, vgašuje se ogenj.
Vuzel je ostal!
Zdaj se još same negda zdimi kak z vuzmene gube;
če ju stepeš i zvrtiš.
Poglej me v oči
Zakaj me nigdar ne pogleješ v oči?
Na lijeta mi već pripoviedaš i pripoviedaš,
a nič nisi povedal.
Kaj ne vidiš da kimljem z glavu, kak da je od krplja na vietru,
bez mozga i vuolje svoje?
Još male i vrat mi bu pukel.
Sake ljete mi je tvoje lice menje lijepe,
med tvojemi rečjami i mojem vuhem
se je duži i duži put.
Nemrem ti niti reći kak sem denes
Teške kimala z glavu.
Poglej me v oči!
Zabila sem
Zabila sem hoditi po mesečine
I pripoviedati s prvem suncem v zoru.
Zabila sem popievati s tiči v lijepa proljetna jutra
I biežati po rose.
Zabila sem na vure i vure hoditi po huste,
Poslušati tišinu i brati ciklame.
Zabila sem sedeti v dračju na brijegu
I vdihati zrak; travu, ruože, kuruzu, šenicu, grozdje....
Zabila sem se smejati kad mi se smieje,
Zabila sem se plakati kad mi se plače.
Se sem zabila,
Navčila sem se biti, same biti.