
Nada Jačmenica

Umirovljena voditeljica Odjela za medicinsku rehabilitaciju bolesnika s reumatskim bolestima u Specijalnoj bolnici za medicinsku rehabilitaciju Krapinske Toplice. Dosad je izdala kajkavsku komediju Pervi put na moru, dvoautorsku zbirku kajkavske humoristične proze Pozabljeni smiehi i dvojezičnu zbirku haiku poezije Latice.
Sudjelovala je na recitalima poezije u đZelini, Krapini, Mariji Bistrici, Ivancu, Ludbregu, Ivanić Gradu, Samoboru, Adamovcu. Pjesme su joj objavljivane u zbornicima navedenih recitala, često javno izvođene, a ponekad i nagrađivane.
Dugogodišnja je dopredsjednica Zagorske lige protiv rakai tajnica Krapinsko-zagorske podružnice Hrvatskog liječničkog zbora. Članica jeHrvatskoga katoličkog liječničkog društva. Osnivačica je i dopredsjednica Udruge za očuvanje baštine i promicanje kulture življenja Djedovina te članica sekcije Rukotvorine KUD-a Sveti Križ Začretje. Učlanjena je u Hrvatskozagorsko književno društvo i Udrugu hrvatskih zavičajnih književnika te članica Ogranka Matice hrvatske u Zaboku.
Piše na kajkavštini svetokriškog idioma.
Pjesme
VANJKUŠI
Pervi je mehek od mladoga sunca,
od znikle se trave ves zeleni.
Da otpreš oči naspane il' snene,
žuti jaguc se s tuobu zbudi.
Drugi je tuopli od žege i suše,
čele zujiju dok na njem spiš.
Z ruožami tuj su senje našite,
negda se z diežem ljietnem zbudiš.
Trejti od zlata je s huste i listja,
na zrele gruojzdje slatke diši.
Na njem su mehke megle jutranje,
na njem se terde i gljiboke spi.
Četerti pak bieli, nekak svetiečni,
poštierkane špice zietkal je mraz.
Z njega dišiju zime i vetri,
hmujane duše naviek je spas.
Na njih su senje mehke i žmehke
dok misel h perje tihe puzi.
Saka se zluoča nekam rastrusi
gda te na vanjkušu kušljec zbudi.
RASPARENE ŽIVLJEJNJE
Za po doma nosim deteče rasparene štumfe
i zvljiečenu majicu s predugi rukavi.
Pri kolaču pojiem obgoriete skrajce i
obriježem si nagnjilu, najmijenju jabuku.
Moj štrukljec je naviek prazni vuzel od tiesta,
a od piščeta zemem pišek ili vrat.
Za po doma nosim deteču rasparenu trenierku
s zljizanemi burlami na koljiena,
a za van nečif preveljiki jakljin s potrenem ciferšljusem.
Po diežu zase zeberem naviek imbrijelu bez jene špice
i z luknju čez teru curi mi za vrat.
I tak mi se z vremenem rasparile i življejnje.
Zate saku večerku viesim na štrik svoje senje
i čakam veter da je opsuši,
i čakam sunce da je zbudi,
i senjam dȗgu da im verne farbe
i da mi se zaveselji.
CEKER
Hu njem je ciele življenje pretekle,
čez niti spuzli su vrieme i slike.
Rati i zluoče, veselje i sreča,
hu njem čučeča, na putu čkomeča.
Zdavna na kuglif je ljiepe zadišal
gda na krstitke svetiečki mi došel.
Raca i kokoš se sperhnuti znala,
gda nam za uobed je teca podala.
A z jutra čez polje, med pervu rosu,
krenul bi otec i nesel kosu.
H cekeru pinkljec i stara holjba,
A pokljem, pod drievem zaslužena gozba.
Z njega je Zagreb cielji zadišal
gda bi ga mati nosila k mene.
Podvezani lonček i ruože našite
i serce je moje mam bile site.
S cekerem tak su scureli dani,
h čem se oberneš več bile je lani.
A biele lupine i sliečeni klasi,
glji su kej moji posijedelji lasi.
Hu njega stiha zdej ruožice složim
za grobek gde mati i otec ležiju.
I onda h večerke gruntam pomalu
dok suze i žalost med cvietje bežiju.
H cekeru ciele življenje pretekle,
čez niti spuzli su vrieme i slike.
Rati i zluoče, veselje i sreča,
hu njem čučeča, na putu čkomeča.