top of page

Nada Jačmenica

Nada-Jacmenica
Vanjkuši
00:00 / 01:39

Umirovljena voditeljica Odjela za medicinsku rehabilitaciju bolesnika s reumatskim bolestima u Specijalnoj bolnici za medicinsku rehabilitaciju Krapinske Toplice. Dosad je izdala kajkavsku komediju Pervi put na moru, dvoautorsku zbirku kajkavske humoristične proze Pozabljeni smiehi i dvojezičnu zbirku haiku poezije Latice.


Sudjelovala je na recitalima poezije u đZelini, Krapini, Mariji Bistrici, Ivancu, Ludbregu, Ivanić Gradu, Samoboru, Adamovcu. Pjesme su joj objavljivane u zbornicima navedenih recitala, često javno izvođene, a ponekad i nagrađivane.


Dugogodišnja je dopredsjednica Zagorske lige protiv rakai tajnica Krapinsko-zagorske podružnice Hrvatskog liječničkog zbora. Članica jeHrvatskoga katoličkog liječničkog društva. Osnivačica je i dopredsjednica Udruge za očuvanje baštine i promicanje kulture življenja Djedovina te članica sekcije Rukotvorine KUD-a Sveti Križ Začretje. Učlanjena je u Hrvatskozagorsko književno društvo i Udrugu hrvatskih zavičajnih književnika te članica Ogranka Matice hrvatske u Zaboku.


Piše na kajkavštini svetokriškog idioma.

Pjesme

VANJKUŠI

Pervi je mehek od mladoga sunca,

od znikle se trave ves zeleni.

Da otpreš oči naspane il' snene,

žuti jaguc se s tuobu zbudi.

Drugi je tuopli od žege i suše,

čele zujiju dok na njem spiš.

Z ruožami tuj su senje našite,

negda se z diežem ljietnem zbudiš.

Trejti od zlata je s huste i listja,

na zrele gruojzdje slatke diši.

Na njem su mehke megle jutranje,

na njem se terde i gljiboke spi.

Četerti pak bieli, nekak svetiečni,

poštierkane špice zietkal je mraz.

Z njega dišiju zime i vetri,

hmujane duše naviek je spas.

Na njih su senje mehke i žmehke

dok misel h perje tihe puzi.

Saka se zluoča nekam rastrusi

gda te na vanjkušu kušljec zbudi.


RASPARENE ŽIVLJEJNJE

Za po doma nosim deteče rasparene štumfe

i zvljiečenu majicu s predugi rukavi.

Pri kolaču pojiem obgoriete skrajce i

obriježem si nagnjilu, najmijenju jabuku.

Moj štrukljec je naviek prazni vuzel od tiesta,

a od piščeta zemem pišek ili vrat.

Za po doma nosim deteču rasparenu trenierku

s zljizanemi burlami na koljiena,

a za van nečif preveljiki jakljin s potrenem ciferšljusem.

Po diežu zase zeberem naviek imbrijelu bez jene špice

i z luknju čez teru curi mi za vrat.

I tak mi se z vremenem rasparile i življejnje.

Zate saku večerku viesim na štrik svoje senje

i čakam veter da je opsuši,

i čakam sunce da je zbudi,

i senjam dȗgu da im verne farbe

i da mi se zaveselji.


CEKER

Hu njem je ciele življenje pretekle,
čez niti spuzli su vrieme i slike.
Rati i zluoče, veselje i sreča,
hu njem čučeča, na putu čkomeča.

Zdavna na kuglif je ljiepe zadišal
gda na krstitke svetiečki mi došel.
Raca i kokoš se sperhnuti znala,
gda nam za uobed je teca podala.

A z jutra čez polje, med pervu rosu,
krenul bi otec i nesel kosu.
H cekeru pinkljec i stara holjba,
A pokljem, pod drievem zaslužena gozba.

Z njega je Zagreb cielji zadišal
gda bi ga mati nosila k mene.
Podvezani lonček i ruože našite
i serce je moje mam bile site.

S cekerem tak su scureli dani,
h čem se oberneš več bile je lani.
A biele lupine i sliečeni klasi,
glji su kej moji posijedelji lasi.

Hu njega stiha zdej ruožice složim
za grobek gde mati i otec ležiju.
I onda h večerke gruntam pomalu
dok suze i žalost med cvietje bežiju.

H cekeru ciele življenje pretekle,
čez niti spuzli su vrieme i slike.
Rati i zluoče, veselje i sreča,
hu njem čučeča, na putu čkomeča.

bottom of page