top of page

Verica Jačmenica-Jazbec

Verica-Jacmenica
Zagorju mojemu
00:00 / 01:09

Umirovljena pedijatrica, pjesnikinja i humanitarka koja je cijeli svoj radni vijek provela kao bolnička pedijatrica u Čakovcu, poezijom se bavi još od školskih dana kad pjesme objavljuje u tadašnjim dječjim listovima, časopisu Telegramte u gimnazijskom glasilu Krijes.


Godine 1970. izlazi joj zbirka kajkavske poezije Droptinice, a sljedeće godine nagrađena je Zlatnom lirom za najbolji ciklus kajkavskih pjesama na književnoj smotri u Samoboru. Poeziju objavljuje u časopisu Kaj, čija je članica redakcije bila od 1968. do 1970. U rubrikama tog časopisa Naj bu zapisane i Mi denes izlaze joj prozni zapisi iz narodnog života te zapisi o suvremenicima.


Godine 2006. izdaje knjigu etnografskih zapisa Svetokriški kajkavski zapisi.


Sudjelovala je na brojnim književnim smotrama, literarnim večerima i literarnim natječajima. Njeni radovi objavljeni su u knjigama: Smotra kajkavskog pjesništva Horvatska zemljica (1971.), Panorama novijeg kajkavskog pjesništva (1971.), Antologija novije kajkavske lirike (1975.), Antologija hrvatskog kajkavskog pjesništva (1986.), Antologija moderne kajkavske lirike XX. stoljeća (1999.), zbornik Zvira riječ (1985. i 1988.), zbornik Bratsko slovo (1987.), zbornik Reči rieč (1996. ー 2001.), zbornik Popevka zemlji (1991.), zbornik Moravom srma mesečina (1989.), zbornik Gradić u dolini (1998.), Leksikon pisaca Jugoslavije (1979.), Hrvatskozagorski književni zbornik (2004. i 2005.), zbornik Prvi susret zagorskih pjesnika (2001.), zbornik Drugi susret zagorskih pjesnika (2002.).


Od 2002. višekratno sudjeluje na literarnim večerima kao predstavljačica knjiga autora iz Hrvatskog zagorja. Nekadašnja je članica Hrvatskozagorskoga književnog društva.


Piše na kajkavskom idiomu svetokriškoga kraja.

Pjesme

ZAGORJU MOJEMU

Ti si najljepši trnac pri nas

h cvjetju i h sadu

i zemlja z jaguci h vuletje

i zemlja puna kupin

i vruča zemlja h hladu.

Ti si gorica z oblâki

i brijeg

gde jake husta diši,

gde suša z zviranjkem spi,

na suncu gde čela popijeva.

Ti si najgušča detelja h kraju

i najmlajša otava,

pun klas šenice,

z verhem vedrice,

h tersiju najljepši lucen.

Ti si kak moja zemlja:

ljijepa, domača, draga

gde jedine je moči živeti.

Ti si sè moje

i sè one

kej nikdar nebum prestala šteti.


POD BREGEM SAM STALA

Pod bregem sam stala

zadihana,

vruča…

A stoprem na verhu

je naš trnac.

I tam je na verhu

tata moj

obrezaval sâd.

Onda sam štijela

još male pobiježati…

i tatu zvati

i reči ...

da sam se vrnula z grada

i da sam nazaj doma…

h sâdu

pod jabukami…


SLAK

Jutre i ruosa.

I mati mi h ruose.

Zvijen,

domači,

pospani slak.

Sprepleten s plotem,

pun gingavog cvijetja

z ruosu još spi.

Dok mati zaljijeva,

prebira,

sadi,

on čaka

mučeču

svetlost dišeču

da ga ogrije,

nakinđa,

zbudi.


VISIBABE

... i se

i ves zrak je bil vesel

i nebe se je smejale

z par mehkih oblâkov.

Odsikut je radost lukala.

Dišale su uokne po jutru i suncu.

H jenom pušljecu

on je donesel

veselje za me.

I več je bile došle vuljetje

s temi njegvami visibabami

i več je bile došle vuljetje

z njim…

i za me je bile došle vuljetje,

gda mi je pušljec donesel.


ZA NJEGA …

Za njega bi najrajši

zadišala husta h mraku

i naj bi ga zapuhnul bježeči vjetrek z brega.

Za njega naj bi življenje bile

još barem male dukše

i saki dan male ljepše.

Za njega bi naj slobodne bili

si svetki najsvetečnejši.

A si oblaki

i sè pustače

i sà zemlja

naj bi za njega dihala.


IDEME PAK NA BISTRICU

Več par dane sme kakti zabadaf;

stuo put sme pogledali

e se oblačì,

e nam bu gotova rubača.

Več par dane ne jeme kak spada:

Se čuvame

za jenu tustu gusku

tera još beži po dvorišču.

Sme tri put svojega vujca pitali:

Gde bume mi sedeli na kuolami?

bottom of page