
Verica Jačmenica-Jazbec

Umirovljena pedijatrica, pjesnikinja i humanitarka koja je cijeli svoj radni vijek provela kao bolnička pedijatrica u Čakovcu, poezijom se bavi još od školskih dana kad pjesme objavljuje u tadašnjim dječjim listovima, časopisu Telegramte u gimnazijskom glasilu Krijes.
Godine 1970. izlazi joj zbirka kajkavske poezije Droptinice, a sljedeće godine nagrađena je Zlatnom lirom za najbolji ciklus kajkavskih pjesama na književnoj smotri u Samoboru. Poeziju objavljuje u časopisu Kaj, čija je članica redakcije bila od 1968. do 1970. U rubrikama tog časopisa Naj bu zapisane i Mi denes izlaze joj prozni zapisi iz narodnog života te zapisi o suvremenicima.
Godine 2006. izdaje knjigu etnografskih zapisa Svetokriški kajkavski zapisi.
Sudjelovala je na brojnim književnim smotrama, literarnim večerima i literarnim natječajima. Njeni radovi objavljeni su u knjigama: Smotra kajkavskog pjesništva Horvatska zemljica (1971.), Panorama novijeg kajkavskog pjesništva (1971.), Antologija novije kajkavske lirike (1975.), Antologija hrvatskog kajkavskog pjesništva (1986.), Antologija moderne kajkavske lirike XX. stoljeća (1999.), zbornik Zvira riječ (1985. i 1988.), zbornik Bratsko slovo (1987.), zbornik Reči rieč (1996. ー 2001.), zbornik Popevka zemlji (1991.), zbornik Moravom srma mesečina (1989.), zbornik Gradić u dolini (1998.), Leksikon pisaca Jugoslavije (1979.), Hrvatskozagorski književni zbornik (2004. i 2005.), zbornik Prvi susret zagorskih pjesnika (2001.), zbornik Drugi susret zagorskih pjesnika (2002.).
Od 2002. višekratno sudjeluje na literarnim večerima kao predstavljačica knjiga autora iz Hrvatskog zagorja. Nekadašnja je članica Hrvatskozagorskoga književnog društva.
Piše na kajkavskom idiomu svetokriškoga kraja.
Pjesme
ZAGORJU MOJEMU
Ti si najljepši trnac pri nas
h cvjetju i h sadu
i zemlja z jaguci h vuletje
i zemlja puna kupin
i vruča zemlja h hladu.
Ti si gorica z oblâki
i brijeg
gde jake husta diši,
gde suša z zviranjkem spi,
na suncu gde čela popijeva.
Ti si najgušča detelja h kraju
i najmlajša otava,
pun klas šenice,
z verhem vedrice,
h tersiju najljepši lucen.
Ti si kak moja zemlja:
ljijepa, domača, draga
gde jedine je moči živeti.
Ti si sè moje
i sè one
kej nikdar nebum prestala šteti.
POD BREGEM SAM STALA
Pod bregem sam stala
zadihana,
vruča…
A stoprem na verhu
je naš trnac.
I tam je na verhu
tata moj
obrezaval sâd.
Onda sam štijela
još male pobiježati…
i tatu zvati
i reči ...
da sam se vrnula z grada
i da sam nazaj doma…
h sâdu
pod jabukami…
SLAK
Jutre i ruosa.
I mati mi h ruose.
Zvijen,
domači,
pospani slak.
Sprepleten s plotem,
pun gingavog cvijetja
z ruosu još spi.
Dok mati zaljijeva,
prebira,
sadi,
on čaka
mučeču
svetlost dišeču
da ga ogrije,
nakinđa,
zbudi.
VISIBABE
... i se
i ves zrak je bil vesel
i nebe se je smejale
z par mehkih oblâkov.
Odsikut je radost lukala.
Dišale su uokne po jutru i suncu.
H jenom pušljecu
on je donesel
veselje za me.
I več je bile došle vuljetje
s temi njegvami visibabami
i več je bile došle vuljetje
z njim…
i za me je bile došle vuljetje,
gda mi je pušljec donesel.
ZA NJEGA …
Za njega bi najrajši
zadišala husta h mraku
i naj bi ga zapuhnul bježeči vjetrek z brega.
Za njega naj bi življenje bile
još barem male dukše
i saki dan male ljepše.
Za njega bi naj slobodne bili
si svetki najsvetečnejši.
A si oblaki
i sè pustače
i sà zemlja
naj bi za njega dihala.
IDEME PAK NA BISTRICU
Več par dane sme kakti zabadaf;
stuo put sme pogledali
e se oblačì,
e nam bu gotova rubača.
Več par dane ne jeme kak spada:
Se čuvame
za jenu tustu gusku
tera još beži po dvorišču.
Sme tri put svojega vujca pitali:
Gde bume mi sedeli na kuolami?